BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

12. tjedan kroz godinu

Petak, 25. lipnja 2010.

Mt 8,1-4

1Kad je Isus sišao s gore, pohrli za njim silan svijet. 2I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i reče: "Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti." 3Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: "Hoću, očisti se!" I odmah se očisti od gube. 4Kaže mu Isus: "Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

HOĆU, MOGU: BUDI ČIST

Mt 8,1-4

Matej smješta ovu zgodu s gubavcem odmah nakon što je Isus dovršio svoj Govor na gori. Svi koji ga čuše zaključiše jednodušno: Tko je taj? Novi nauk, ne kao dosada, nego u sili i snazi. Isus ima snagu, njegova riječ obistinjuje se u životu, a riječ koju izgovara, liječi svaku bolest i nemoć u narodu. Isus želi potvrditi u praksi ono što je izrekao gore onako teoretski, u riječima. I stvara zdravi, čisti svijet, novi svijet, snagom Duha u sebi. Upravo kao svećenik na oltaru kad slavi euharistiju. Ono što govori, to i postaje, nad kruhom i vinom izgovara riječi i oni postaju tijelo i krv Gospodinovi.

Gotovo da je logično da se Isus pokaže na djelu, da njegova riječ koju je onako samouvjereno izgovorio, odrazi i u konkretnim činima. Neposredno prije samoga govora veli se da su se Isusu slijegala mnoštva mučena svim bolestima, opsjednuti, mjesečari, hromi, kljasti, jednom riječju: Sva ljudska bijeda se skuplja oko Isusa. Isus stoji tu kao neka osovina između Neba i Zemlje, u njemu je snaga koja pomaže da čovjek izdrži u životnim nedaćama. Njegova riječ hrani, njegova riječ podiže i liječi.

Na Brdu je Isus izrekao šest puta svoje odlučno: “A ja vam kažem! Ja vam zborim!” - Ovdje pak kaže: “Hoću! Budi čist!”To ‘ja’ jest ‘ja’ Sina Božjega, Mesije. On ima moć spasavati, on ima vlast liječiti. Stoga je posve logično da nakon riječi slijede djela. Istinski govor o Bogu mora pomoći čovjeku i fizički. Sve što čovjeku pomaže, dolazi od Boga.U Isusu Bog dodiruje čovjeka. Isus očituje svoju terapeutsku snagu koja nije nešto sporedno njegovoj pojavi, nego upravo bitno. Liječenje bolesnika nije nešto sporedno u Matejevu Evanđelju, za Isusa postoje ne dobri ili loši, nego samo zdravi i bolesni kojima treba liječnik. U liječenju se očituje način na koji se Isusove riječi obistinjuju. Isus ne želi nikakvu promidžbu, ne želi da se o njemu trubi na sve strane, nego da se jednostavno preko njega događa ono što je nakanio svojim dolaskom na svijet: Spasiti ljude.

Ne smijemo smetnuti s uma kako je upravo koža najveći čovjekov organ, najveće čovjekovo osjetilo uopće. U svojoj nezaštićenosti ona je najosjetljiviji dio našega bića i upravo koža izražava gotovo sve naše osjećaje, što unutra nosimo, osjećamo. Stoga danas i toliko alergija upravo jer je koža odraz nutarnjega čovjekova stanja, neraščišćenih odnosa, preosjetljivosti. Dodirom se pak odgone strahovi, blokade, treba samo malo milovanja, i osoba se do kraja rasplače. Kod gube je pak cijelo tijelo zahvaćeno, cijela je koža zona bolesti, i tu nije bilo ono Čovjek je isključen iz zajednice, nema mu više nikada integracije u društvo.

Možemo samo predočiti toga bijednika kome je zakon zabranjivao pojaviti se u društvu. Gubavac se onodobno morao držati na razmaku dobačaja kamena od bilo kakva skupa, a ako bi se slučajno približavao kojem naseljenu mjestu, morao je nositi čegrtaljke i izvikivati da bi svatko čuo: “Nečist, nečist”. Bolest je zarazna, prijelazna, on je izvor zaraze za društvo. Stoga je izopćen iz zajednice! Svi su u strahu, a i on je sam u strahu da njegove gnojne rane i čirevi  ne prijeđu i ne zarazi druge. Nije li to činio, mogao je biti na mjestu kamenovan. Shvatimo stoga ovu scenu u svoj njezinoj dramatičnosti i napetosti. I prenesimo se u njegovu kožu, njegovo srce! Čovjek stavlja sve na jednu jedinu kartu, a ta se zove: Isus.

Isus nevoljnika ne odbacuje, ne prekorava, ne odbija od sebe. Vidi sklupčanu bijedu koja samo jedno ponavlja: “Gospodine, ako hoćeš, a tebi je to moguće, možeš me očistiti. Vidim izdaleka da govoriš Božje riječi. Nitko kao ti ne bi mogao ako Bog nije s njime izgovarati takve riječi, davati takve naputke. Sad je u tvojoj ruci sve moje. Ljudi će me kamenovati jer sam prekoračio zakon i propise. Stoga mi se smiluj”.

Isus - Marko evanđelist veli ganut, dirnut u duši - kratko odgovara: “Hoću. Budi čist!” Služi se riječima nevoljnika. Ono što bijednik izrijekom očekuje, to mu se i događa. Isus ide i dalje. Čak se dotiče bijednika pružajući spram njega svoju ruku. Prema Zakonu odsada je i Isus nečist jer je dotaknuo nečista čovjeka. I sve dok ne dobije potvrdu od svećenika kako je čist, ostaje nečist za židovsku zajednicu, ne smije sudjelovati u bogoštovlju.

I veli se: Smjesta s njega spade guba! On je posve novi čovjek, promijenjen, čist! Isus se ne ustručava. Ovdje ne možemo ne spomenuti Franju Asiškoga koji je sišao s konja i zagrlio te poljubio gubavca. To bijaše u procesu njegova obraćenja bitni trenutak. I Franjo veli: “Ono što mi bijaše ogavno, grozno, preraslo je u duševnu i fizičku slast!” Danas bi to vjerojatno bili bolesnici oboljeli od side. Nerijetko ćemo čuti od liječnika kako su kožne bolesti, pa i gotovo sve alergije uvjetovane duhovnim i duševnim poremećajima iznutra. Bolesna koža samo je znak za bolesnu dušu. Zato treba liječiti korijen bolesti koji je duboko unutra. Isus je pak liječnik duha, duše i tijela, cijela čovjeka. Prepustimo se njegovoj terapiji, upravo kao i ovaj gubavac. Jer svatko od nas nosi gubu u sebi. Kad nas Isus dodirne, vratit će nas natrag u zajednicu u društvo, naše će tijelo postati hramom samoga Boga, snagom Isusove ljubavi.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

OBLJETNICA GOSPINIH UKAZANJA

Petak, 25. lipnja 2010.

Razmatranje:

Fra Tomislav Pervan

OBLJETNICA GOSPINIH UKAZANJA - 25. LIPNJA 2010.

Svjedoci smo kako se punih dvadeset i devet godina ovamo sliježu - u Međugorje - milijuni hodočasnika. Godišnje u prosjeku više od milijuna, k tomu na godinu više od 10 tisuća svećenika iz cijeloga svijeta. Kako, zašto, s kojim ciljem, nakanom? Koji je smisao svih tih dolazaka u Međugorje? Radoznalost, žudnja za neobičnim, za senzacijama, ili te ljude ipak nešto iznutra duboko pokreće? Rekao bih: Oni su poput ptica selica koje traže toplinu doma, toplinu i ugodu za vlastito nemirno srce. A gdje je najljepše? Pa uvijek pored Majčina srca - pored Marije i uz Mariju. Iskustvo topline, blizine, Boga, tjera ljude na zapućivanje u Međugorje.

Kako je sve započelo? Svjedočanstvom preplašenih šestero mladih iz zaseoka Podbrdo u Bijakovićima, kako su na Crnici - na obronku toga brda - ugledali prelijepu Gospođu koja ih je pozivala i željela razgovor s njima. Bili su zaprepašteni i iznenađeni, ali su se drugoga dana, 25. lipnja 1981. ipak odvažili, tjerani nutarnjom silom, popeti se do mjesta gdje su vidjeli prethodnoga dana prelijepu Gospođu. I na njihovu radost, ona se ponovno ukazala hrabreći ih da se ne boje. Predstavila se kao Blažena Djevica Marija - i prve riječi bijahu: Ovdje sam da vam kažem kako  Bog opstoji. Boga ima.

Bijaše to u vremenu teškoga komunizma, nakon Titove smrti, kad je država pucala po svojim šavovima. Vrijeme bezboštva, teške nevjere, kad bijaše oko dva milijuna onih s partijskom knjižicom. Komunisti zbijali redove, kleli se na vjernost svome putu, s kojega ni pod koju cijenu ne žele skrenuti, a s druge strane Nebo šalje posve druge signale. Ono se ne da isključiti.

Ono što je tih dana tako neznatno započelo, odmah je odjeknulo u župi, u cijeloj okolici, i ljudi su počeli dolaziti u veliku broju. Već na Petrovdan bilo je preko 15 tisuća osoba na Podbrdu-Crnici. Bijaše to međugorski  "veliki prasak" koji je odjeknuo u cijelom svijetu.

Komunističke represije, odvođenje vidjelaca u milicijsku postaju u Čitluk, zatim liječnicima u Čitluk i Mostar, potom prijetnje mještanima, uhićenje njih nekoliko, nervoza u partijskim krugovima, strahovita medijska kampanja, sustavne zabrane. Svi mediji govore protiv Međugorja, zazivaju se duhovi prošlosti, slavi se 40 godina komunističkoga ustanka i revolucije, na sve strane ozloglašuju vidioce, župljane, župnika, fratre, hrvatski 'ustaški', katolički puk. Ali ništa ne pomaže! Svijet ne vjeruje starim lažovima, njega vuče srce u Međugorje, gdje doživljavamo upravo pravi procvat vjere.

Večernje mise prepune, crkva pretijesna, dugi redovi pred ispovjednicima, urušava se carstvo Sotone. Padaju jerihonski zidovi komunizma na molitvene trublje i zazive. Gospa se uključuje aktivno u rušenje bezbožnoga komunizma koji pada 1989. Sve su to povijesne i metapovijesne činjenice koje su duboko zasjekle u biće svijeta i Crkve.

Moleća Crkva, ona na koljenima, koja Boga traži, ne da se smesti. Dolazi i ne prestaje dolaziti svim prijetnjama i progonima unatoč. Kroz dvije godine nitko ne smije na okolna brda, jer je to ravno kontrarevoluciji. Ljudi su ponosni što su mogli nešto pretrpjeti za Isusa i Gospu.  Kad bi sve ovo bilo djelo samo njih nekolicine mladih, vidjelaca, koji odonda nemaju privatnoga života, onda bi to bilo ravno nadljudskome čudu.

Međugorje ima svoje gorljive pobornike i vatrene protivnike. Do dana današnjega. Stanoviti embargo stoji nad njim godinama što se tiče crkvenoga tiska na ovim ozemljima. Međugorje se naprosto prešućuje ili ignorira, velika okupljanja su također prešućena u crkvenoj javnosti, primjerice, svećeničke duhovne vježbe, velika saborišta mladih također. Ono u službenoj Crkvi nema pravo javnosti, a vjernici neumorni u dolaženju i traganju za smislom i istinom. Djevica dolazi kako bi nas podsjetila na istine evanđelja koje mogu i danas biti vrelom nade u svijetu bez nade i ljubavi, bešćutnom i sve protubožnijem. Naša nada ima svoju horizontalnu i vertikalnu protežnicu, i Marija uporno naglašava tu okomicu - vertikalu, odnos prema Bogu u molitvi i poniznosti. Za čovjeka je bitno biti u dodiru s Bogom, on je iz Boga potekao, k njemu se vraća. To je sržna poruka svih Marijinih ukazanja kroz povijest.

U konačnici ono ne zavisi od nas, od ljudskih autoriteta. Ljudski autoriteti nisu ti koji su promicali ili stvorili Međugorje, nego se Međugorje samo dokazalo u Crkvi kao mjesto molitve, obraćenja, novih obzora i nade za svijet. Ono je zauzelo svoje mjesto, čvrsto i sigurno, u svijesti katoličkih vjernika. Međugorje nisu stvorili fratri ni kler, svojim umijećem ili znanjem, nego ga je stvorilo i započelo Nebo s vjernim pukom, vjerničkom bazom, laicima. Da je zavisilo o ljudskim čimbenicima, davno bi ga nestalo s lica zemlje, a svjedoci smo kako Međugorje danomice raste i zahvaća cijelu Crkvu. Nisu to mogli zanemariti ni crkveni vrhovi u Vatikanu.

To je i razlog zašto je na najvišoj crkvenoj razini uspostavljeno povjerenstvo koje će proučavati Međugorje i donijeti svoj sud o događajima koji su među nama već skoro tri desetljeća. Dolazak bečkoga kardinala Christopha Schönborna za Novu 2010. nešto je kao prijelomna točka u povijesti ovoga molitvenoga mjesta. Ulazak u novo desetljeće obilježen je padom nevidljivoga zida koji je podizan desetljećima oko Međugorja. Dok su Europa i svijet slavili dvadesetu obljetnicu pada Berlinskoga zida, još se jedan zid srušio koji su pojedinci uporno u svome prijeporu podizali u svijetu spram Međugorja. Dolazak kardinala Schönborna izbija iz ruku adut svima koji su se 'vadili' kako ovo nije od Crkve priznato, kako će čekati na konačni sud. Konačnoga suda nema bez osobnoga iskoraka prema Gospodinu i bez osobnoga obraćenja.

Međugorje se u međuvremenu dokazalo kao mjesto molitve i obraćanja, mjesto temeljitih životnih zaokreta i iscjeljenja, mjesto gdje su nebrojeni pronašli put do Boga i vlastita srca. Ono je postalo škola molitve i klanjanja, poticaj da se i drugdje počne s ovdašnjom praksom. Ako je Sabor imao za cilj obnoviti Crkvu u glavi i udovima, slobodno možemo reći kako je upravo Međugorje najljepši izdanak te pokoncilske obnove. U obraćenju, na koljenima, u dubokoj predanoj molitvi pred Presvetim, u slavlju sakramenata, u navještaju Radosne vijesti koja je najbolji lijek za posrnuli i bolesni svijet. Nikome Međugorje nije naudilo, a nebrojenima je bilo od životne koristi. Pavao je svojima poručivao: Duha ne trnite! Uvjereni smo da se ne će naći onih koji bi ovo htjeli ugušiti. Jasno da treba stablo obrezivati, ponešto čak i okresati, čupati korov koji zna izrasti. Stoga treba prema Apostolovoj Duha raspirivati, jer Gospodin nam nije dao duha bojažljivosti, strašljivosti, nego Duha svjedočenja, odvažnosti, snage, ljubavi i razbora.

Mi vjerujemo da su oni bili samo instrument, sredstvo s kojim se Marija poslužila da upozori svijet na hitnost obraćenja, na aktualnost Evanđelja, pa i svega onoga što je govorila u svojim ukazanjima od 1830. pa do Kibeha u Africi, osamdesetih godina - kad je u genocidu pobijeno više od milijun ljudi. Oni su kao ključ koji se stavlja u bravu i onda pokreće vozilo. Kad motor krene, ključ se mora ispustiti. Tako je i vidiocima. Oni su bili ono inicijalno paljenje, a danas motor treba samo naše molitve, zazive, suze, da kreće naprijed, treba naše gorivo. Marija je znak podignuti koji nas poziva da prihvatimo ozbiljno vrijeme u kome živimo i da ne idemo bez kompasa kroz život. Ona je Zvijezda mora, ona je Zvijezda zornica - Danica koja mornaru i putniku pokazuje put. Neka i nama svijetli na našem životnom putovanju. Hvala joj!